Najava: predavanje na temu Samopouzdanje kod djece

U četvrtak 19. svibnja od 18 sati organiziramo predavanje na temu Samopouzdanje kod djece. Predavanje za roditelje održat će Tea Botinčan, mag.educ.rehab, praktičarka transakcijske analize. Zbog organizacije prostora molimo da prijavite svoj dolazak na kontakt@slatkikosecer.com.

Savjet stručnjaka: Djeca i odgovornost

Kada dođemo u dječji park ili neki drugi prostor gdje borave djeca, primjerice u vrtić ili u školu odmah možemo primijetiti je li neko dijete odgovorno ili nije. No što zapravo termin odgovornost predstavlja? Što i u kojoj mjeri treba biti odgovornost djeteta? Što i u kojoj mjeri treba biti odgovornost kronično oboljele djece?

Savjet stručnjaka: rođenje djeteta s teškoćom, kronično oboljenje djeteta – novonastala situacija i izazov za obitelj

Tijekom trudnoće roditelji, pogotovo majka zamišlja svoje nerođeno dijete i stvara si predođbu o tome kako će izgledati, kakvog će biti temperamenta. Roditelji stvaraju „sliku“ svoga nerođenog dijeteta u skladu sa svojim roditeljskim utjecajima, ličnosti, svojim vrijednostima i uvjerenjima, te standardima okoline u kojoj žive. Roditelji imaju očekivanja u odnosu na dijete i prije nego što se rodi. Razmišljaju kojeg će spola biti, kako će izgledati, na koga će od roditelja sličiti i sl. Taj se obrazac nastavlja i kroz razdoblje odrastanja djeteta. Roditelji proiciraju svoje vlastite želje, ponekad i neke neuspjehe, u želji da njihovo dijete bude i bolje od njih samih. Stoga roditelji zamišljaju dijete sa svim pozitivnim karakteristikama i vrijednostima.

 

Čimbenici odgojne uloge obitelji su :

• opći stil života obitelji,
• režim i navike života obitelji: red, pravila, dužnosti,
• socijalne i pedagoške kvalitete obitelji,
• dimenzije ličnosti čovjeka,
• položaj, spol, dob djeteta u obitelji i
• značajke razvoja djeteta,
• socioekonomski status obitelji,
• kohezija obitelji te
• stavovi obitelji prema vlastitom djetetu.

Suočavanje s novonastalom situacijom kada dijete ima određenu teškoću (zdravstvenu, tjelesnu, mentalnu, kroničnu i sl.) uzrokuje vrlo burne emocionalne reakcije članova obitelji, majke, oca, pa i cijele uže rodbine.

Možemo reći da roditelji u tim trenucima prolaze kroz određene faze emocionalnih reakcija. Sva zamišljanja i očekivanja o tome kakvo će biti dijete o kojima su roditelji maštali rasplinu se kao mjehurić od sapunice. Tada kod roditelja nastupa jaki osjećaj tuge, očaja i nemoći koji je popraćen s neprihvaćanjem prisustva teškoće, tj. sa neprihvaćanjem postavljene dijagnoze. Roditelji pomisle da je to možda prolazna situacija i da će se s vremenom sve vratiti u normalu ili da će dijete uz pomoć medicinskih intervencija ozdraviti. Stoga obilaze mnoge stručnjake u nadi da će čuti ono što zapravo žele. S druge strane bojazan da je postavljena dijagnoza nešto s čim će se morati nositi cijeli život stvara u njima osjećaj bespomoćnosti i očaja te ih snažno opterećuje. Emocije i stavovi prema svome djetetu burni su i intenzivni kod oba roditelja. Oba se partnera iscrpljuju svojim emocijama. Događa se da se jedan od bračnih partnera odbija baviti djetetom, a to nadoknađuju s prezaposlenosću pod opravdanjem da moraju raditi kako bi platili liječenje, rehabilitaciju i sl.

Rođenje djeteta s posebom potrebom kao i kronično oboljenje djeteta narušava životni ciklus obitelji. U početnoj fazi nastupa prilagodba na novonastalu sitaciju te su pogođeni svi: oba roditelja i uža obitelj.

Wolfensberg uočava tri tipa krize :

1. Početna šok kriza javlja se u trenutku donošenja dijagnoze kada se narušavaju početna očekivanja u vezi djeteta. Početna kriza je veća što je teškoća veća i što su teže vanjske manifestacije. Roditelji se ne znaju snaći u novonastaloj situaciji. Prisutan je osjećaj frustracije, ulaze u česte konflikte s partnerom i često su tjeskobni.
2. Kriza osobnih vrijednosti za koju se smatra da je odgovoran strah od socijalne stigme, osjećaj krivnje i neuspjeha. Obitelj je tada često u izolaciji. Prisutan je osjećaj stida, osjećaj neadekvatnosti. Roditelji su skloni zadržavanju djeteta u kući te sužavanju kruga socijalnih kontakata.
3. Realna kriza uzrokovana uglavnom vanjskim faktorima kao što je npr. dugotrajna hospitalizacija, institucionalizacija. Roditelji shvaćaju realno stanje pa često i potrebu za produženom, često i doživotnom skrbi. Pojačani su financijski troškovi, potrebne su hospitalizacije, lijekovi i pomagala, pojavljuje se problem čuvanja djeteta, problem integracije u redovni odgojno – obrazovni susutav u zavisnosti od teškoće.

Marvin i Cavor razlikuju tri faze prilagodbe roditelja na posebnu potrebu djeteta:

1. Opća emocionalna dezintegracija (obrambeni mehanizmi),
2. Faza reintegracije (traženje „čudotvornih“lijekova),
3. Faza zrele adaptacije (spremnost roditelja na suočavanje).

U trenutku kada roditelji shvate da dijete ima posebne potrebe često traže razloge tog stanja u samom djetetu, sebi, bračnom partneru, ostalim članovima obitelji. Često se optužuje bračni partner za neke svoje postupke u trenutku začeća i trudnoće, u razdoblju prije oboljenja, istražuje se hereditet eventualnih nasljednih bolesti ili se pak optužuje liječnik.

Roditelji od prvog trenutka stvaraju svoje stavove prema djetetu s posebnom potrebom što se očituje u odnosima u obitelji i odnosu neposredne sredine prema tom djetetu. Susjedi i okolina vrše pritisak na obitelj zbog predrasuda. Predrasude se stvaraju iz straha, a izvor straha zaziranje je od različitog. Ti stavovi uvelike utječu na ponašanje roditelja prema svome djetetu i nameću određeni obiteljski životni ritam i stil. Obitelj je tada često u izolaciji, prisutan je osjećaj stida, osjećaj neadekvatnosti, te su roditelji skloni zadržavanju djeteta u kući te sužavanju kruga socijalnih kontakata.

Dakle, stavovi roditelja prema djetetu stečeni su u interakciji sa socijalnom okolnom i samim djetetom. Od popustljivog roditeljskog stila do prezaštitničkog stila pa čak i do prezahtjevnog odgojnog stila. Oba tipa roditeljskog stila upućuju na prisutan osjećaj krivnje u roditeljima zbog prisutnosti teškoće pa samim time stvaraju i vrlo opterećene odnose roditelj – dijete, te odnose među bračnim partnerima. Sklonost okrivljavanju bračnog partnera za prisustvo teškoće kod djeteta, nezadovoljstvo smanjenjem socijalnih kontakata i izolacijom doprinosi čestim konfliktima među bračnim partnerima. Sukobi su tada naglašeni. Majka više vremena posvećuje djetetu nego mužu iz neznanja i zato što joj nitko ne pomaže. Otac je tako uskraćen za prirodnu ulogu, ulogu supružnika te se javlja ljubomora. Majka često od pojačane brige za dijete zapostavlja i samu sebe. Muž tada gubi seksualni interes. Ne zadovoljavaju se kulturne potrebe. Samopoštovanje oba partnera tada je ozbljno narušeno. Kvaliteta življenja obitelji bitno je narušena. Majka je često i opterećena dodatnim poslovima oko djeteta vezanim uz rehabilitaciju: planiranje dvostrukog jelovnika, potreba dodatnog angažmana, izostajanje s posla. Tada može doći i do napuštanja obitelji jednog od roditelja. Često je to muž koji zbog osjećaja krivnje i bespomoćnosti u odnosu na posebnu potrebu djeteta, a zatim i ne zadovoljavanja potreba svoje uloge u braku, napušta obitelj – ne vidi rješenje na koji bi način mogao kao takav doprinjeti boljoj kvaliteti života obitelji. Uobičajna obiteljska rutina je narušena, režim i stil života te obitelji mijenja se iz korijena te dolazi do nemira u obitelji. Gubi se sigurnost i roditelji se često osjećaju kao na putovanju kroz potpuno nepoznato područje.

• Obitelj djeteta s posebnim potrebama, nakon prihvaćanja realnog stanja svoga djeteta, još se više zbliži i očvrsne ili se raspadne.
• U obitelji i skrbi o djetetu s posebom potrebom uvijek ostaje onaj roditelj koji je snažniji i koji može „istrpjeti“ i pravazići sve prepreke i teškoće koje nosi život s djetetom s posebnim potrebama.
• Roditelj koji napusti obitelj često je onaj koji nema dovoljno snage da se nosi s izazovima i stresom koje život donosi  obitelji djeteta s posebnim potrebama.

Savjeti i preporuke:

• S partnerom stvarajte dobar dijalog kroz aktivno slušanje.
• Stvarajte pozitivnu emocionalnu klimu. Vi i vaš partner surađujete i riječ je o zajedničkom izazovu.
• Važno je izgraditi pozitivnu orijentaciju u pogledu na život vašeg djeteta s posebnim potrebama, u pogled na život općenito kao i u afirmaciju vlastite ličnosti.
• Naučite se nositi s emocijama. Prihvatite svoju tugu/bol/ljutnju/strah i pokušajte izvući ono najbolje iz nje. Važno je prepoznati emociju, verbalizirati je, a potom se otvaraju mogućnosti; kako emociju pretvoriti u nešto produktivno, kako je izraziti na odgovarajući konstruktivan način.
• Osvijestite se, postanite svjesni realnosti u kojoj se trenutno nalazite. Osvijestite realnost i bračnog partnera, svoga djeteta i vaše situacije. Razvijajte sposobnost da neposredno ovdje i sada vidite, čujete, osjetite, dodirnete.
• Budite bliski s partnerom, razvijajte sposobnost izravnog izražavanja osjećaja, želja i potreba, bez cenzure i bez manipulacija. Suština bliskosti je sposobnost da volimo, primimo ljubav i dajemo je.
• Samo će okolina koja je nedovoljno obaviještena i informirana te okolina koja nameće nelagodu biti neugodna i nepovoljna. Stoga razbijte predrasude okoline.
• I dalje činite ono što vam pričinjava zadovoljstvo.
• Osvjestite svoje snage, svoje posebnosti, ono u čemu ste doista jaki i sposobni.
• Održite dosadašnju razinu kvalitete života, zadržite krug  prijatelja.
• Razgovor je ljekovit. Pronađite dobrog sugovornika, prijateljicu ili prijatelja koja će vas znati slušati i ne prekidati. To je važno zbog psihičkog rasterećenja u iskazivanju i verbaliziranju teškoća.
• Obratite se u savjetovališta specijaliziranog tipa, psihoterapijski rad jednog bračnog partnera ili oboje u svrhu reduciranja roditeljske anksioznosti, straha, tjeskobe, tuge.
• Udruge roditelja pružaju podršku i savjete koji su od neprocijenjive važnosti jer nam ukazuju da nismo sami u izazovima koje nam život pruža i nosi. Stoga pronađite si krug podrške u kojem ćete izmjenjivati svoja iskustva.
• Specijalizirani časopisi, priručnici, kolumne u dnevnom tisku i sl. informiraju vas čime dobivate i nove ideje za unaprijeđenje vaše obiteljske kvalitete života.
• Ublažite stres na način da prihvatite da su problemi dio života te da mogu biti korisni.Pokušajte promijeniti perspektivu i uvidjeti dobrobit koju donosi posebnost vašeg djeteta.
• Prakticirajte humor.

Tea Botinčan, mag.educ.rehab.,praktičar TA psihoanalize

travanj 2014., Zagreb